Jegulje su jedna od najvećih zagonetki životinjskog svijeta. Proučavaju se još od vremena Aristotela, a unatoč stoljećima istraživanja, mnoga pitanja o njihovu životu još uvijek nemaju odgovor. Znanstvenicima su trebala stoljeća da otkriju odakle dolaze europske jegulje, a danas znamo kako imaju jedan od najduljih migracijskih putova među ribama. Ovo je priča o dvjema jeguljama, koje su krenule na isto putovanje, ali ih je sudbina odvela različitim putovima.
Tamo, tamo daleko…
…u Sargaškom moru, usred Atlantika, iz jajašaca se razvijaju larve. Uskoro kreću na prvo putovanje, na kojem će ih morske struje nositi gotovo 6000 kilometara. Tijekom tog puta, postupno se razvijaju u male, prozirne staklaste jegulje. Nakon dolaska u Europu njihovi se putovi razdvajaju, a tražeći nova staništa tijela im postupno poprimaju žućkastu boju.
Rijeka u kojoj je prva jegulja pronašla svoj novi dom jedna je od posljednjih rijeka koje nemaju ni pregrada ni brana, te je naša jegulja mogla slobodno plivati do svog idealnog staništa. Pronašla je svoje mjesto i tu će biti dok ne odraste. Druga jegulja započela je svoj put uzvodno na drugoj rijeci. No njen put joj je bio presječen brojnim pregradama i manjim branama. Za prelazak svake od njih gubila je vrijeme i energiju, pa su joj bili potrebni dani da nastavi put uzvodno. Iscrpljena, naposljetku je ipak pronašla stanište na kojem će odrasti.
Prošlo je petnaestak godina. Sada već mnogo veće, jegulje su počele poprimati srebrnkastu boju na donjoj i tamniju boju na gornjoj strani tijela, kako ih predatori ne bi mogli uočiti. Obje su sazrjele i razvile se u odrasle ženke, prestale jesti te im se sva energija usmjerila na put nazad do Sargaškog mora na parenje.
Prva jegulja krenula je nizvodno i, nošena strujom, bez ijedne prepreke stigla do mora. Pred njom je bilo još gotovo 6000 kilometara oceana, ali je imala dovoljno snage da ih prijeđe. U Sargaškom moru, ondje gdje je i sama nastala, izmrijestila se i tako zatvorila krug.
Druga jegulja nije bila te sreće. Na putu nizvodno, dočekale su je iste pregrade koje je morala savladati i uzvodno, ali i novoizgrađena hidroelektrana. Na nekim pregradama se opet zadržala po nekoliko sati ili dana, na što je potrošila jako puno energije koju nije mogla nadoknaditi prehranom jer u ovoj fazi životnog ciklusa se više ne hrani. Nakon treće pregrade stigla je do velike nove brane. Već prve noći uključile su se turbine hidroelektrane. Iscrpljena dugim putovanjem, više nije imala snage oduprijeti se snažnoj struji. Njezin put nesretno je završio ondje, tisućama kilometara prije odredišta.
Uklanjanje pregrada
U ovoj priči samo jedna od jegulja se uspjela vratiti u Sargaško more. Nažalost, mnoge nikada ne stignu do svog odredišta, te ostanu zarobljene u rijekama ili uginu pokušavajući. Tisuće brana, pragova i drugih pregrada na rijekama diljem Europe prekidaju migracijske putove mnogim vrstama riba. Za europsku jegulju, kritično ugroženu vrstu, rijeka nije samo stanište, ona je put kojim mora proći čak dva puta tijekom života. Svaka prepreka na tom putu može odlučiti hoće li uspjeti završiti svoje tisućama kilometara dugo putovanje.
Turbine su bile posljednja prepreka na putu druge jegulje, ali ne i jedina: do njih je stigla već iscrpljena savladavanjem pregrada. A upravo se takve pregrade, mali pragovi i napuštene brane koji više ne služe svrsi, danas najčešće uklanjaju.
Osmi listopada obilježava se Dan uklanjanja pregrada, prilika da se zapitamo koje su prepreke u našim rijekama doista nužne, a koje samo stoje na putu mnogim životima. Za mnoge vrste rijeka slobodnog toka nije samo poželjna, već pitanje opstanka. The Nature Conservancy dio je koalicije Dam Removal Europe, a u jugoistočnoj Europi s lokalnim partnerima radi na strategijama obnove rijeka.
Naša druga jegulja nije stigla do Sargaškog mora. Hoće li sljedeća stići, ovisi o tome koliko ćemo joj prepreka maknuti s puta.
Naslovna fotografija: Europska jegulja (Anguilla anguilla) © Bruno D’Amici/TNC